PUŠTANJE
hodnicima
niko ne čuje muziku
zaboravljam,
ali zvuči kao eolska erozija,
kao izmenjeni sadržaj fotografije:
barke se otiskuju u noć
kuda su se zaputile?
zbog čega?
spuštam ruke
na beleg odsustva
i postajem svedok
sjedinjenja materije i imena
zatičem se
u razmeštaju
poslednjeg straha
i prve veličine nepoznatosti
kakva veličanstvena tuga
slobodnih padova
i okeana daleko iznad glave
ovo je kuća
od koje je ostala
samo daljina
nikada me nemoj pustiti
izgaranje je
moj način
usamljenosti
JUČERAŠNJICE
uneli smo
šumu
u jučerašnjicu
duboki pejzaži magle
vraćaju me
u podneblje ognja
i neostvarenih dometa svetlosti
da li je neko upravo postao
još jedna nezatvorena daljina?
ili je
ovo drvo
ova senka
ovaj san
samo produžetak
jednog nedovršenog pokreta?
zaboravljanje je najteži deo sebe
mogućnost je najteži deo oblika
pre ptice
prevazilazim
drugačiju konačnost
IZMEŠTANJA
u sobi počinju ruke
obale dodira
prelamaju se kroz ogledalo
u kom posmatramo
prizor zapaljene kuće
trenutak pre mraka
nedostajanja i tišine
dokaz su da postoje ptice
u ovom izmeštenom
godišnjem dobu
nakon što sijalica pukne,
a pre leta
dotičem drvo
i tvoje ruke postaju unutrašnjost
iza nas preostaju magle,
drugačije izvesnosti
kroz započetu povezanost
ne preostaju ishodišta