SA TRI LISTA
Smokve pamte ruke koje je nikad nisu dotakle
i grožđe ne zaboravlja prste
jedne žene što ih prodaje
da oživi sećanje na zagrljaj pod vinjagom.
Bočicu u kojem više nema parfema
čuvaju oni koju su nekada nekog
baš tim mirisom voleli
i to je jedino svedočanstvo ljubavi.
Jedna violina je sve za čim tragam,
ali taksi je brži od čula
i sporiji od autobusa
i svakog budućeg čekanja.
Moja majka je detelina,
a ja korov što niče tamo i gde ne treba.
Oče, poprskaj taman koliko je potrebno
da svi opet budemo zelenilo.
KAKO DALJE TEKST
Svaki bol na svom je mestu
neka usta zaćute kad ne znaju šta bi pre
i šta će sebe posle,
zar smo gordi više od vremena
zar smo tvrđi od kamena
zar smo samo naličje Tvog lika.
MIRISALI SMO NA NADU
Hoćemo li opet osetiti miris lipe
i jesti tek cvetale bagremove
kad proleće za nas zapupi,
strah je teško pobediv
sve dok svi u njega ne skliznu,
kako osetiti hlebove
koji se lome u grudi
sve dok se doručak ne postavi
i lovorov list ponekad pretvori se
u pesmu koju ne uspem da ispevam,
ne bih ništa,
nakon beskrajnih pokušaja
u pupku je lavanda
i kakao koji kuvamo,
rađaš ništa u korake
i onaj cimet koji čekamo dete je
ili kesten kakav pamtimo
u najdužoj ulici ljuljaške,
pa iz sećanja opet vraćamo graju
i ljuljamo sve što smo nekad imali
jednom svi na nadu smo mirisali.