STIH OTKUCAVA SRCE
Sad kad sam ja došla u godine dubokih bora
Ne znam više za tvoj zeleni pogled proleća
Stanem na vrata i čekam
Da se sagneš iz oblaka nerazgovetne oluje.
Neminovan rastanak s vetrom otkucava srce
Kad povlačenje se svira jutro i povečerje
Pogled sivi zamagljen traži svetlost
Sad kad sam ja došla u sećanje nekog leta
Dok još maštaju o meni sedokosi mladići
Neminovni talasi zaborava zapljuskuju
šetalište nekad užarenih pogleda
predali smo ga lako, zarad promenade jeseni,
hrleći u bolje sutra koje nikad ne dolazi.
Ničeg se ne sećam više.
Ili se sećam?
Nekakve obale, možda, ne znam čije,
nekakvih predela i ljudi
ali ni čamaca, ni slika, ni vina,
Udaljeni jedrenjak sećanja propinje se
ponekad na horizontu kad se sagneš iz te oluje oblaka
zelenim prolećem pogledaš moje blede bore
i poljupcem vetra opet
otkucava neminovan stih
godine poezije.
PORTRET VETRA
živopis sujete ispisuje vetar
mrseći dugu kosu plavu
rukopis kiše ostavlja trag na licu
i briše se mozaik šminke
izbija kolaž sećanja
portret pravi se da spava
fantazam saputnik buđenja
slika nekakav spomenar pokušaja
budi zaboravljeni arhetip
prelamajući kapi kiše po platnu
i
izrastao je lik
taštinom dvojnika
zračiće oholo kroz opus pokreta
sve do arabeske rodoslova
igra se to samo
samo snuje
snuje mrseći
mrseći kosu
kosu sujetnu kosu plavu
portret vetra
ŽENA SA SLIKE
U septembru grad.
Ispod lampiona
žena sa biserima i uvojcima.
Stara fotografija.
Herman Hese i pas
šetaju ulicom mojih snova.
I odu.
Zrelija sam za još jednu
Trnovu Petku.
Rodila mi nove ruke i noge
i prišila umesto starih.
Nekontrolisano se krećem
i ličim na ženu sa slike.
Nemoćna
sa psom Hermana Hesea
čekam te
u Septembargradu.