„Sve ideologije svijeta nijesu vrijedne suze jednog djeteta“.
Dostojevski
Glavna odlika totalitarizma nije to što je krvav, okrutan, nepravedan, đavolski podmukao, destruktivan i ako su sve ovo njegove gradivne karakteristike, već je njegova glavna odlika to što aterira u neku društvenu zajednicu kroz žile dekadencije koja je osnov svakog zla. Da bi ovu tezu uspješno potkrijepio, moram napraviti jednu uvodnu distinkciju. Naime, kada govorimo o dekadenciji ona može da se podijeli po konsekventnosti na: pozitivnu (rezultira dobrim ishodom ili ima duhovno usvrhovljenje) i negativnu (uvijek je loša). Ova prva se može odnositi na filozofske pravce poput Pironovog skepticizma, Šopenhaurovog pesimizma, u književnosti se povezuje sa larpurlatističkim pokretom (Bodler, Vajld…), u slikarstvu sa Munkom i Klimtom, u istoriografiji sa propasti Rimskog carstva. Hegelijanski (dijalektički) gledano, ona je nužna za napredak ljudskog duha i za dosezanje apsolutnog. Prosto rečeno, ona je stvaralačka i nosi u sebi nepresušni izvor vitalnosti koji gasi žeđ za spoznajom patnje, očajanja i pravog smisla života nizu generacija koje dolaze i odlaze.
Ova druga, negativna dekadencija, vrlo je tiha, skoro neprimjetna, a da je zaista prisutna shvatimo tek nakon projave onoga čemu je, neminovno, bila preteča, a to su mahom masovna stradanja. Njena jedina kreacija je zlo jer je i ona sama zlo po sebi. Čisto. Esencija zla. Njen vektor nijesu pjesnici, slikari, pisci, već sasvim obični, konvencionalni ljudi. Najgore je od svega što su to često ljudi od zasluge, oni koji su dužni da budu čuvari društva, dakle intelektualci. Način na koji oni sprovode ovu dekadenciju je takođe dvojak; ćutanjem, odnosno nedjelanjem („Sve što je potrebno za trijumf zla jeste da dobri ljudi ne učine ništa“. Edmund Burke) ili pak aktivnim prihvatanjem bilo koje ideje koja podrazumijeva ubijanje, progon i nanošenje štete drugom čovjeku ili grupi ljudi. Hana Arent (1906—1975), čuvena njemačka filozofkinja, je pod utiskom suđenja nacističkom ratnom zločincu Adolfu Ajhmanu napisala knjigu „Ajhman u Jerusalimu: Izvještaj o banalnosti zla“. Poslije njenog objavljivanja 1963. godine uslijedio je niz optužbi da je Arentova u njoj „okrivila žrtvu“ uprkos tome što je i sama jevrejskog porijekla. Zapravo je istinito da pažljiv čitalac može evidentirati par kontroverznosti ali to svakako ne umanjuje značaj njenog djela i činjenicu da je naše poimanje zla učinila mnogo oštrijim i sofisticiranijim. Arentovoj je bilo neshvatljivo da čovjek zadužen za provođenje Holokausta nije odavao utisak jednog od najvećih zločinaca svih vremena jer na njemu nijesu bile vidljive nikakve patološke sklonosti, niti je izgledalo da je organizacija genocida bila izraz njegovog zvjerstva. On se držao kao birokrata kojem je stalo da dobro obavi svoj posao, iako mu je posao bio teško ubistvo nepojmljivog broja ljudi. Pošto joj Ajhman nije izgledao kao otjelotvorenje zla, Arentova je postavila pitanje kako se ljudsko zlo uopšte može prepoznati i odakle ono dolazi. Ona je skovala frazu banalnost zla kako bi izrazila misao da velika zla u istoriji nijesu počinili fanatici i sociopate već obični ljudi koji su prihvatali tumačenje države da su akcije u kojima učestvuju normalne.
| „ | Krajnja zloba, patologija ili ideološko ubjeđenje nijesu nužni kako bi pomogli pojedincu da počini beskrajno zlo. | ” |
| Hana Arent | ||
Tako nastaje paradoks banalnog izvršioca čija djela pokazuju ekstremno zlo. To je pojedinac koji dobrovoljno učestvuje u aktivnostima kriminalnog režima, a sebe smatra oslobođenim bilo kakve odgovornosti za svoje postupke, zbog hijerarhijskog sistema i zbog važećih propisa. Stoga Arentova zaključuje, gdje je režim zločinački, demonski karakter je nepotreban – potrebni su samo poslušnost i pokoravanje zakonu.
Ljudi su, kroz čitavu svoju istoriju, pokazivali vrhunsku kreativnost kada se radi o pronalaženju metoda za ubijanje, mučenje i manipulaciju jednih nad drugima. Vremenom, postajalo je sve manje i manje prihvatljivo činiti takva nedjela, pa su bili kreativni u pronalaženju načina za njihovo skrivanje ili su, još jednostavnije, prestali da ih čine. Koliko je neko društvo napredno ogleda se u tome koliko je pojedincu dodijeljeno prava na dostojanstvo, različitost i slobodu. Najgori zločini su počinjeni u fazama opšte društvene nestabilnosti kao što su ratovi ali svakako da nije rijetkost ni danas da se tortura i ugnjetavanje vrši vrlo temeljito i posvećeno iza ružičastog paravana. Za ovaj drugi slučaj ću navesti jedan vrlo bolni primjer iz istorije našeg naroda – logor Goli otok. Krv, batine, patnja, mučenja, vrućina, glad i… Po pričanjima bivših logoraša ŽEĐ, dok su u isto vrijeme okruženi vodom koja je zbog soli nepitka. Vrlo slično jednoj od Tantalovih muka kada ga je Zevs bacio u Had. Bio je do guše u bistroj vodi ali, kada bi krenuo da pije, ona bi se povlačila. Stotine ljudi je ostavilo kosti na tom bijelom grobu a na hiljade se vratilo zauvijek slomljenog duha – vratili su se bez sebe samih. Postali su društveni otpad, sjenke koje niko ne primjećuje a bili su heroji, profesori, doktori, pisci… Zajedno sa njima, istini za volju, bilo je i ljudi koji su činili ratne zločine ili druga zlodjela ali ni za njih, kao ni za prve, nije bilo prava na pravično suđenje i humano postupanje u slučaju da se utvrdi da postoji osnov za izdržavanje određene sankcije zbog eventualne štete nanesene drugom ili društvu kao cjelini. U članu pet „Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima“ koja je donesena 1948 godine, jasno stoji da: „Niko ne smije biti podvrgnut mučenju ili svirepom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni.“ Ljudi su nestajali bez traga, najčešće u noći, porodicama su usta bila začepljena a za nestalom braćom, sestrama, majkama, očevima, djedovima, komšijama ostajao je samo daleki lavež pasa. Ja se neću baviti uslovima u kojima su živjeli logoraši i njihovim životima poslije logora već ću opisati tri glavne manifestacije negativne dekadencije koja je dovela do toga da Goli otok nastane i opstane u formi kazamata za političke zatvorenike punih sedam godina, a to su: zamor društva, društvena specijalizacija i neznanje.
Zamor društva je bio jedan od ključnih uslova za stvaranje logora Goli otok. Kada prvi put čovjek vidi leš drugog čovjeka, sigurno je da će ga to do srži dotaknuti. Međutim, ako stalno gleda rijeke krvi i brda leševa razvija emocionalnu apatiju koju evoluciona psihologija povezuje sa ljudskom potrebom da preživi prilagođavajući se okolini. Slično govori i Viktor Frankl u svojoj čuvenoj knjizi „Zašto se nijeste ubili“ koja do detalja ilustruje psihu zatvorenika u nacističkim logorima jer je i sam bio logoraš i pritom psihijatar. Dakle, predgolootočko društvo je bilo zasićeno sa stradanjem i nije bilo sposobno da patnju pojedinca doživi kao patnju koja se tiče jednako svakoga, odnosno nije bilo spremno za još jednu kolektivnu žrtvu koja bi morala da pođe od pobunjenog pojedinca. Morbidni konformizam smrtno mirnog posmatranja zla je bit zamorenog društva. Štaviše, svi su bili prekriveni ranama oslobodilačkog i bratoubilačkog rata koje su samo normirale i verifikovale to da se uz riječ čovjek vežu riječi muka, strah i drhtanje.
Druga manifestacija negativne dekadencije je bila specijalizacija društva koja predstavlja naturalno ustrojstvo skoro svake ljudske zajednice. Radi se o tome da svaki čovjek „samo radi svoj posao“ što se reflektuje na grupe koje takođe rade samo svoj posao. U konkretnom primjeru bi to bilo da, ukoliko vam je uhapšen neko drag i odveden na Goli otok, svako od koga bi tražili odgovor čvrsto se držao svoje specijalnosti – policajac je samo tu da uhapsi, udbaš da sprovede ispitivanje, čuvar da ga drži u ćeliji, neka sekretarica da unese slučaj u dokumentaciju, komšija da ošpija… Svi su krivi ali niko nije odgovoran. Današnja društva u principu funkcionišu vrlo slično. Radnik u fabrici djelova za nuklearno oružje se neće osjećati krivim ukoliko bi se to oružje jednog dana upotrijebilo zbog čega bi stradalo stotine hiljada ljudi. Taj oblik fragmentacije svijesti i gubitka senzibilnosti za ličnost i lično djelanje je vrlo zanimljiv za savremenu psihologiju. Posrijedi specijalnosti nije samo otuđenje već i poslušnost autoritetu jer ta poslušnost dozvoljava pravo na nemanje stava već su stvari onakve kakve su im „oni gore“ rekli da su. Najočigledniji primjer daju eksperimenti poslušnosti Stenlija Miligrama koji je pokazao da je znatan broj osoba obavljao ono što se tražilo od njih i pritom se nijesu suprostavili prigovorima savjesti dok se činilo da naredbe dolaze od legitimnih autoriteta (simulacija davanja električnih šokova).
Treća manifestacija negativne dekadencije koja je dovela do stvaranja i opstajanja Golog otoka je neznanje. Sokrat je po ovom pitanju savršeno jasan: „Jedino dobro je znanje i jedino zlo neznanje.“ U Kraljevini Jugoslaviji broj pismenih je jedva premašivao pedeset procenata. Sama ta činjenica objašnjava mnogo naših nesreća. Duh upleten u kučine siromaštva, čamotinje i beznađa je mogao samo da kržlja a jedino njegovo djelovanje je moglo da vodi destrukciji i autodesktrukciji. Većina uhapšenih koja je završila na Golom otoku nije znala ni za koga su ni protiv koga su… Što je još gore, većina nadređenih takođe nije znala. Bitno je samo samo da ne sluti na bilo šta što asocira na Rusiju. Do juče, za istu se ginulo i u istu se klelo. Preko noći se sve promijenilo.
Čemu nas uči sve dosadašnje međusobno satiranje ljudskog roda? Jesmo li konačno shvatili da nije pakao jedino što umijemo napraviti? Je li crnogorsko društvo spremno da suoči, pravično i dostojanstveno, sve žrtve i dželate? Ne mogu reći da sam optimističan po ovom pitanju. Umjesto razumom još uvijek svemu iz naše istorije pristupamo emocijama. Nijesmo spremni da prihvatimo i da priznamo da smo jedni druge ubijali, potkazivali, mučili… Država je ta koja snosi izuzetnu odgovornost za mnoge stvari koje su se događale nakon rata jer je ona sama bila aparat za sprovođenje ugnjetavanja. Je li spremna da otvori svoje skrivene arhive, da se izvini i isplati obeštećenja što je, ne njena dobra volja, već dužnost? Da bi stvarno stvorili preduslove za budućnost u kojoj će čovjek biti sinonim za slobodu a ne za muku, potrebno je da mijenjamo sebe tako što ćemo raditi na svom obrazovanju i usavršavanju, boriti se na svakom koraku protiv rasizma, nacionalizma, ksenofobije, homofobije, MIZOLOGIJE (uzroka svakog zla), manipulisanja ljudima, uskraćivanja prava bilo kom pojedincu koji svojom slobodom ne ugrožava slobodu drugoga. Taman kada se zanjišemo na vjetrovima promjene i progresa, izbije novi rat, stradanje, kriza i uvijek se nađe izgovor da se smanji vrijednost životu u ime nekog većeg cilja a zapravo nema ništa veće od ČOVJEKA. Nama svima dragi Mali Princ, Antona de Senta Egziperija, redovno je sa svoje planetice čupao pupoljke baobaba jer oni, kada bi narasli, razorili bi je jer je jako mala a baobabi su ogromna drveća. Istu stvar moramo mi uraditi sa pupoljcima negativne dekadencije koja je svoje žile proširila širom Evrope i svijeta. Na sve strane jačaju desničarske politike koje ne odustaju od recikliranja totalitarnih ideologija sa smetlišta istorije koje su odgovorne za smrt milionâ života, ali ih vješto maskiraju i prodaju pod plaštom demokratije. Najmanje što dugujemo generacijama ljudi koje su svoje živote dali vjerujući u bolji život, slobodu i jednakost, jeste da ne ćutimo. Da budemo, kao što kaže Jevanđelje po Mateju, so zemlji jer ako so obljutavi čime će se osoliti?