SKLEROZA 2
U konačnom poravnanju godina i godova
– bez poznih jeseni, zima i smrzlih proljeća –
računovođe i mašinovođe poretka,
– pod vedrim nebom dom i mantra –
praznih linija,
bisaga, pretinaca,
dlanu ka nebu,
učaurenih.
Kao da ću svakog trena
postajati u milionima leptira,
istovremeno,
nadajući se da ima smisla;
nezaleđen u letu,
uzletu i sletu,
odbijen prezir,
tužba okorjelih,
smjelih.
Umnožavam foldere,
čistim didaskalije,
umjesto krila
dekadenca,
spiritus štit
i lingva mač
a nije viteško doba,
teško ateriranje.
Ljušturama riječi iz davnina
uzemljavam tanke slojeve humusa
dok biće sija
iznova…
U oklopima i u kućama
gdje god se ko zatekne,
pleonazam kao jutarnji namaz
pred izlazak za povratak u sigurno…
Uzalud su neba vedra i zvjezdana,
ljudi slušaju vremenske prognoze…
Ni na vodi ni na hlebu,
prijesni i posni
kamene se grijehom
bez kamena,
a mislili su
da je izmišljen –
da l’ kamen ili grijeh?
TREN 2
Plovi nas vrijeme:
amebe, punoglavce,
jedno i višećelijske,
spravljeno prazne;
jedno na milione prelomljenih zraka
a dvoje kao jedno u svjetlosti
čuvara vrata od kosmosa.
Osjećanja (bez sjenki).
Kada medicinski radnik
konstatuje smrt
da li je on tada demijurg
ili sveznajući pripovjedač?
Iz Ničega Sve
nakon (ružnog) sna
vazduhom plamen
gutljajem vode
hljeb i zemlju u tijelo
oblikuju,
i potekne.
Ja bih!
Nebesima pod
zvjezdane skute
ušuškala tajnu
da ponovo sanja
u nedokučivoj postelji
sveznajućeg pripovjedača
(trebalo bi i postelje i trpeze naopačke
izmaći hulji, redaru-čuvaru beskućnom).
Demijurže,
želiš li ponovo da igraš
ni iz čega
Sve?
24 sata
Najteži su prvi sati
Samoćo.
Vodenih očiju
Ogromnih, nezgrapnih šaka
Kapaka od vulkana.
Zakonima fizike
Aritmiji daješ ubrzanje
Mislima ubrizganje
Doslusima doglede
Nepatvorene…
Najteži su prvi sati.
Onda točak lakše krene
Tromi sati vuku se
Za njim, poslušni
Da samelju ostatke.
Krckaju koščice vremena
Pod tako moćnom mašinom.
Logor u tijelu zazidan
U požaru!
Najteži su prvi sati
Rađanja
Rođenog
Ljubavi
U oku staje samo kap
Boli
Ljubavlju uznesene.