***
Dogovorili smo se da se ne volimo.
Jer to najbolje znamo.
Da se dogovorimo i ne volimo.
Potpisali smo pokoj čežnji,
darovali laži krila,
prevarili pomisao o sreći,
narugali se svim izlascima sunca,
dodirima od platine, a mirisa ruzmarina.
Jer smo se tako dogovorili.
Sada idemo po šinama sopstvenih orbita
jedno pored drugog, a nikad s drugim.
I kako reče pjesnik leleka
i dvije šine se negde sretnu,
samo ti i ja nikad.
Znam da mi kriješ taj stih za kraj.
Ali mi ništa ne govoriš,
jer smo se dogovorili da se ne volimo
***
Kad nam se pogledi sretnu
nakon nebrojeno sati
uzaluda
i kad u jednoj pori
blagog i jedva vidljivog očaja
u oku mome, umalo garavom,
vidiš vatru tri sunca,
znaj da još uvijek
možeš mirno spavati u mojoj glavi.
Odlomak iz: Ovo ti nije priznanje, samo izmišljam zbog poezije
***
Predosadno književno veče, predveče.
Da je prošli vijek,
kikotala bih se preozbiljnosti prisutne kvazi pomnosti.
Koliko ljudi zaista sluša slogove
dobro napisanih prepjeva.
U ovome vijeku lovim greške recenzenata
i divim se umijeću loše raspoređene publike
da glumi pomnost.
Ti si jedini prisutan.
Očaran tim preritmičnim poemama,
teatrom od vokabulara
i dobro ukrojenim cinizmom.
U rubovima tvojih zjenica
raste leptir.
Bojim se da ti ne odleti u stomak.
Ja bih da pričamo o Marlen, Leni i Frau Luksemburg.
I o bratu Tomasa Mana, znaš.
Sjajno je pisao. Ali je bio Tomasov brat.
Kao i ja na toj sonati od večeri.
Svaka kvinta besprijekorna.
Svaka stanka zajeca kad mora.
Utonula publika zavedeno glumi.
Ja tonem u strah
da ćeš snivati pjesme
o tim kazalištima od rime
o nenaspavanim recenzentima s nimalo života.
Ali s puno životnih riječi.
Psovala bih ovom i onom kosmosu,
rasporedu žica na gudalu života
i dolazaćem jutru.
Koje će mi strah osvijetliti,
taj ružni reflektor jave
kako je publika spavala
ti snivao pozorno mazeći tog leptira u sebi,
dok sam ja,
zakovana zbiljom,
poželjela da se kikoćemo.
Na predosadnoj književnoj večeri, predveče onomad.
I da se poslije svađe zbog ostrašćene odluke Frau Rifenštal
ljubimo kao na kiši
a pod tisućama zvijezda.
Odlomak iz: Kad bi neko promijenio koncept, možda bi publika spavala poslije književnih večeri.