PUZI PUZI („Imperativi“, 2017.)
puzajući kroz posijana minska polja
gdje rasijan je čovjekov jal
na tom prizorištu gdje rastaju se zemlja i nebo
puzi puzi
natovaren odgovorima koje drač neće uzeti pod svoje
nazubljen kao omekšala psovka
kao pernati odušak hipnosa u zbilji
tajni pregovor zamućena vida
kao odsjaj naoštrene kletve u obasjanoj daljini
puzi puzi
budi kamuflirana medna stonoga među mravima
u svakom otisku stope ostavljajući minirane stihove
i znak slučajnom čitaču
znak i preslikače slućenih domašaja
puzi puzi
kao Hrvatska kao artička ploča
kao sve iznemogle nakupine u ljudskom bezobzirju
i pomakni se kao žitno zrno u gladnom oku
puzi i gmiži
rasječeno nebo samo je upozorenje
zapete puške samo su nastavak nijemosti i gluhoće
nasanjkana ljubav samo je odleđeno klizište
prijetvor da moglo se pjevati u žmirkavoj luči
puzi puzi
puzajući obiđi sve križne puteve
i hrvatske
i bosanske
i serbske
i arapske
i židovske
sve križne puteve u kojima proplako je Bog
u kojima ti plačeš
s pjesmom
i bez nje
puzi kroz tu pustinju
krvavih laktova koljena izderanih
puzi
zauzdaj pjesmu
ušuti već jednom
BAKLJE („Kožom uz kožu“,2009.)
lijepa si draga moja
kad gledam i kad žmirim
lijepa su tvoja polja šećerne trske
niz koja kao zahuktali pobirač strujim
u vrelište
u mjesto gdje križaju se
moj nulti meridijan i tvoj ekvator
lijepa si draga moja
kad ti se prikradam kao pregladnjela zvijer
kad pitoma namještaš kazaljke u polarnu noć
kad ti se dojke razbrbljaju
kad ti oči postanu baklje
kad ti srce tuče u bedrima
DA SAM RATNI ZLOČINAC (Hrvatski bog Amor, 2020.)
Na nesavjesti da nosim prekrižene živote, u obrvama pepeo i zgarišta
Najveću izdaju Boga (u kojega se zaklinjem) da sam počinio
Ratna pravila prilagodio svojemu jedva dočekanom ratovanju,
ganuća pun dok mi sestra uniformu pere s lakoćom
I majka moj krvavi obraz ljubi kao svetačku sliku
Susjedi da se ponose mnome
kad koračam šorom i strijeljam svaki skrenuti pogled
Strogoća da prekriva osmijeh
Da živim časno jer sam smrt pustio s lanca
Da sam ratni zločinac
Kojemu se iznoć savjest vratila pod vjeđe i na obronke srca
A ti
Moja ljubav, žena voljena zamalo kao država
Došetaš gola, lijepa i napukla od strepnje
Čekajući da se moje ruke otvore
Odgurno bih te, istjerao iz svoje samoće
Jer ne možeš ljubavi u te ruke
S njih još kaplje krv
I svi moji prsti kuće su pune duhova
Tomislav Domović