Vladana Perlić – pesme

PJESNIKINJA KOJU STE ODUVIJEK ČEKALI 

ja sam društveno neodgovorna
moje pjesme su nemoralne
ne zanima me uopšte da postanem
ozbiljna književnica
ja sam pjesnikinja koja se igra
koja se krije iza žbunja
sa tuce jaja u džepovima
dok ozbiljni pjesnici prijete kažiprstom
političarima bogovima pticama
golub sam koji kaki sa grane
dok god ispod mene ima svetinja
kamenčić sam u cipeli
mala beznačajna uporna
umaram džinove
ja sam posrnula
nećete me čitati na školskim priredbama
sjedeljkama pletilja divanima brkatih čičica
sa čitaocima vodim ljubav
odbijam da stanem dok ne zajecaju
bezobrazna sam
diram ljude gdje je zabranjeno
gdje im je koža najtanja
toliko da im osjetim puls
i to me loži
ja sam nevaspitana
ne kucam ne pitam je li slobodno
ne obazirem se na žute trake sa lobanjama
namjerno se probijam u neistražene teritorije
ne bih li vas zatekla
nespremne gole ranjive
ja sam strastvena
zaljubljujem se dok svijet gori
u žene muškarce vatru krv i riječi
ja sam ta koju ste oduvijek čekali
da vam zaspi na noćnom stočiću
ili drugdje nepristojno blizu kreveta
meni ne trebaju
perorez u džepu ni vudu lutkice
da vas pogodim gdje mene boli
hoću da plačemo zajedno
ovdje sam da budem
vaša kurvica i sluškinjica
takva vrsta svetice
gospodarica
pobožna a bogolika
ovdje sam da budem zaštitnica
bogalja čudaka ludaka pedera
neuspjelih abortusa i kopiladi
ovdje sam da ljubim leprozne i ranjene
odbačene i nakazne
ovdje sam da u svima
prigrlim sebe.

 

ASIMPTOTE 

Na dan kad je njihova ljubav počela
pozvali su ga na dužnost
otišao je bez pogovora
odvodeći sa sobom šume i rijeke.
onog dana kada se vratio
nju su pozvali na dužnost
otišla je i odvela sa sobom ptice i oblake.
po povratku (a povratak je bio dug)
tražila ga je svuda
ali on je bio u bakarnim šumama
obavljajući svoju dužnost.
nakon mnogo vremena
kada su srne već počele da mu zaboravljaju lice
došao je tražio je ispitivao mještane i dživdžane
te na kraju doznao da je ona odavno
postala vjetar i okean i slatka so.
u daljini još jednom zasviraše u rog
ali on je već bio otišao
na svoju zadnju dužnost.

 

IME TUGE 

Nisu važna naša mala slomljena srca
ni suze koje smo gubili po bulevarima neznanih junaka.
Svaka promašena ljubav na kraju postane
đubrivo za neka buduća uganuća,
nijedno srce se ne izliječi do kraja i štuca
već s prvom naglom promjenom vremena.

Ne treba plakati na svom grobu
(to je posao drugih), no se radovati,
radovati jer će se konačno svršiti neizlječivo
nerazumijevanje između svijeta i tebe.
Doći će drugi dječaci i druge djevojčice da
naslijede tvoju tugu i brinuće se o njoj kao o
vlastitom djetetu, sve dok je na sopstvenom
grobu ne predaju nekim novim djevojčicama i dječacima.
Niko se nikad zapitati neće
kako joj je pravo ime ni ko ju je rodio.

 

Vladana Perlić

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.