Vladislav Cicmil – pesme

ŽENI KOJU ĆE VJENČATI DRUGI

Udarih čelom o dno
Raspadoh se u besmislu
Na kraju agonije
Vidjeh da
Nema lijeka za tugu
Niti za život
Niti je obećano
Da ćemo biti srećni
Kasno je za nas dvoje
Iako nikad za ništa nije kasno
Drugi će ti uvjerljivije
Odglumiti porodicu
Slagati
Ja to ne umijem
I neću
Odavno sam se odrekao kompromisa
I odlučio da sam sebi budem stran
Oprosti
Znam
Teško je razumjeti
Vuk će u svakoj priči biti divalj
I cvijeće će nanovo rasti
Svakog proljeća
Odlazi
Osmijeh te čeka tuđ
Ja gorku sam poznao patnju
I znan mi je otrov svijeta
Varaću se da sam mudar
Ali nikad priznati neću
Zašto još uvijek plačem
Kad vidim ljudsku dobrotu

Idi
Požuri
Život će proći u polju dokoljena
I dažd će pasti na grobove

SJEĆANJE

Spirajući sa kože pustinju
i znoj
Pomislih na tebe
Poželjeh da te zagrlim
Kao prijatelja
Čovjeka
Da zaboravimo sve ružno što je bilo
Sjetimo se kako smo se voljeli

Da ti prećutim
Da sam upoznao jezivu samoću
U nekom dalekom gradu
Da primijtiš kako izgledam starije
I da sam osijedio više
Nego što pamtiš

Da popijemo rakiju
U Kazandžijskom sokačetu
Razgovaramo
Kratko vrijeme
I raziđemo se
Vratimo se nazad
Svako u svoj život

Eto o čemu sam razmišljao
Jedne bagdadske večeri
Dok je u daljini umiralo sunce
A dolje na ulici klanjala smrt

APOSTOL

Duša mi smrtna za bogom žudi
On mene učini lovcem ljudi

Sred bića adski bezdan zjapi
Daj oganj božiji onom što vapi

Stari je kušač a zahtjevi novi
Učini da kamenje postanu hljebovi ovi

Nad gorom mru zvijezde sjajne
Dok gutam strašne Hristove tajne

I na mene uprije prst njegov sveti
Da li me to moli ili mi prijeti?

Strahom demonskim srce mi zebe
Dok poljupcem izdajem samoga sebe

Jesam li na kraju mudrac ili sam luda
Ja nesrećni iz Kariota Juda?

Vladislav Cicmil