DRVO
Pod mojom gordom krošnjom
brdo monotono,
pod brdom, brdo olovno.
Pod mojom gordom krošnjom
vjekovi miljeli,
skupili se i kamen postali.
S prvim gromom
kamen prsnu i osta prah.
Prošli vjekovi kao vjetrovi.
Pod mojom gordom krošnjom
lile rijeke krvi,
sijalo se sjeme đavolovo,
mrzio čovjek čovjeka,
igrale se psine s’ ljudskim kostima.
Pod mojom gordom krošnjom
rađaše se velike ljubavi,
i začinjaše se ljudska mladunčad,
ču se njihov smijeh,
i plač…
Pod mojom gordom krošnjom
Bog je okrvavio ruke.
Zločini se strašni desili.
Na silu pucale utrobe djevica,
ispilila se kopilad.
I kamen plako’!
Pod mojom gordom krošnjom
zveckale sablje i svirali meci.
Cijedila se krv iz ranjenika.
Od porodica ostale suve grane.
Nasljednike im zemlja pokrila,
i kosti im orlovi raznosili.
Slegle se godine,
zamuklo sjećanje.
Pod mojom gordom krošnjom
zvjerke svijale gnijezdo.
Liščad se nakotila.
Došao lovac,
čula se cika i pištanje,
ostalo samo lisičije mrtvilo.
Pod mojom gordom krošnjom
zalutalo čobanče,
uhvatila ga noć,
a zima bijaše.
Ta se noć nikad ne razbistri.
Pod mojom gordom krošnjom
igrale se sjenke mrtvih,
pa se zaigrale,
pa kolo povele,
pa pjevale,
pa ujutru sve iščezle.
Pod mojom gordom krošnjom
brdo monotono,
pod brdom brdo olovno.
NEKROLOG
I
Dugo u meni zri,
plod gadan i otrovan.
Dugo u meni zri,
i već je zreo, golem i razoran.
II
Sve sam riječi zaboravio,
iz preklanog grla krkljam besmislice
i pišem ovu posljednju pjesmu
a mastilo mi trulež utrobe.
III
Zla sam mnoga gonio,
krstaški, grčevito i žurno.
Sizifovski je to posao bio,
pa sam mač predao zlotvoru,
lako, tiho i umorno.
IV
Dišem kroz začepljenu, tanku trsku
dok ležim u močvari i skupljam njen
duboki, teški smrad.
A u meni iskonski praslovenski jad
Traži ovu odranu kožu, mrsku.
V
Sve mučnine ljudske rase
svile mi se u želudac…
Vare mene sama,
čame, bujaju i tamuju
u vječitom poretku propadanja.
VI
Svaki novi udisaj
podsjeća me na dosadu.
Na nužnost, obavezu i istrajavanje,
U umiranju! A čemu li drugom?
VII
Gospode, ako u vječnosti ima
bilo što od ovozemaljskog
Već mi sad uzmi svako svoje dobro
A i život ti vraćam
Jer sam ga primio samo iz pristojnosti.
•••
Gospode, vidiš li šta čine?
Gone tebe tobom!
Znaš li, Gospode,
da će te dočekati sa čivijama
pod mantijama.
O Gospode,
znaš li da zbog njih,
ljudi liju suze za Satanom.
O Gospode, Gospode…
VIII
Nemam više duha ni da grobujem .
U venama mi se usirila ustajala krv.
Razlio sam se kao pišaća,
po željezničkim nužnicima.
IX
U meni odjekuju,
vrisci djece u jamama.
U meni još rominjaju,
kiše, duge, silovite…
U meni tutnje gromovi,
iz brda dalekih, gordih.
U meni sve slomljeno je.
Samo živi nostalgija
teška, troma, neprestana…
X
Znam da sam trunje,
u lojavoj čorbi neke džinovske sitosti.
Znam ali i dalje želim,
da sam oštro staklo, sitno,
koje reže tanka tkiva podnostomačja.
XI
Svemu što pišem i govorim,
podlo se i stalno podsmijevam.
Grijem svoje neuroze,
toplom pljuvačkom sa usana.
XII
Dugo u meni zri,
plod gadan i otrovan.
Dugo u meni zri,
i već je zreo, golem i razoran.
ZEFIR
Mogu namirisati duge kiše,
Dane bez svjetlosti,
Grane bez lišća,
I ljude bez života,
u pokisloj odjeći.
Strahujem od smrti.
I ovo će proći
i svanuće ljepši dani.
Misliću o nečem lijepom.
Doći će zima,misliću o njoj.
O ruskoj zimi i toploj slovenskoj duši,
Toploj, pitomoj i vječno zaljubljenoj.
Misliću o Jesenjinu.
O njegovoj keruši i sedam kučića.
Ne, to će me još više rastužiti.
Taj pjesnik je previše bio pjesnik.
To ga je i ubilo.
Mislim da na grobu njegovom
sada raste najljepše cvijeće.
Trideset cvjetova, najmirisnijih,
Za trideset Jesanjinovih jeseni,
Trideset bijelih
za crnog čovjeka.
Osjećam zefir.
Doći će i proljeće.
Nešto se kuva u loncu
kapljice pare se skupljaju na staklu prozora.
Napolju je mrtvilo.
Svi ćute ili pričaju gluposti.
Nemam gdje da pobjegnem.
Plašim se samoće.
Magla.
Kiša.
Mrak.
Kiša.
Melanholija.
Kiša.
Tuga.
Kiša.
Kiša.
Kiša.
Osjećam zefir.
Doći će i proljeće.
Vrijeme je da idem.
Sunce je suvo,
Smeta mi bilo kakvo svijetlo.
Mrštim se i žmirkam.
Ne mogu da dišem.
Slijep sam i gušim se.
Vazduh je suviše gust.
Izjeda me jesenja mokrina,
drhtim a vruće mi je.
Brzo ću stići.
Imam još deset minuta.
Ubrzaću hod.
Približavaju mi se neki ljudi.
O ne, njih poznajem!
Pričaju mi nešto.
Ne čujem ih,
ali znam da je besmisleno.
Pričaju plitke stvari
i tako žive.
Glupi su, neizdržljivo glupi.
Prošli su.
Opet sam svoj na svome.
Stigao sam.
Sad mi je hladno.
Osjećam zefir.
Doći će i proljeće.
Vraćam se.
Umoran sam i peku me oči.
Iz dimnjaka kulja dim.
Osjećam da me od njega peče grlo.
Mrzim i njega i dimnjake.
Naslonio sam se uz stablo kestena.
U daljini se čuje graja djece.
To me rastužuje.
Nostalgija.
Krenuo sam dalje.
Moja odjeća se ukvasila
zbog mokre kore kestena.
Opraštam mu jer miriše na
Zemlju.
Prirodu.
Travu.
BIJEG!
Osjećam zefir.
Doći će i proljeće.
Ljudi uporno traže odgovore od mene,
sanjaju snove o proljeću,
pokušavaju biti srećni.
Glupani, zar ne znaju?
Nema dalje.
Ovo je kraj.
Prazan prostor
i ravna linija.
Mrtva tačka.
Crni čovjek.
Osjećam zefir.
Doći će i proljeće.
Otišli su mnogi dobri,
a ostalo mnogo
izopačenih, neizdržljivo izopačenih.
Zbog njih sam stranac gdje god da odem.
Pada mrak.
Jeo sam.
Muči me glavobolja.
Legao sam u krevet.
Umirio sam se.
Počinje još jedna duga noć.
Čujem kako kapi kiše
kuckaju po prozorskom oknu.
Razmišljam o bjelini,
Praznini.
Snijegu.
Mrazu.
Nepostojanju.
A onda ponovo o Jesenjinu.
Osjećam zefir.
Doći će i proljeće.
Sjećam se bakinih riječi o zimi
”Zimo gdje si zimovala?
U mladoj nevjesti,
u malom djetetu. “
Smišljam nove stihove
i završavam strofu:
U jagnjetu,mačetu,piletu,
lavčetu,pačetu,
u svemu blagom na svijetu.
U gorskom proplanku
na uranku.
u bosiljku
pupoljku.
Osjećam zefir.
Doći će i proljeće.