Želim da znaš da znam da nisi kriva…

Želim da znaš da znam da nisi kriva...
📌 stop nasilju nad ženama📌

Kriva je za košulju koja nije popeglana, za ručak koji kasni koju minutu, za neuredan dom, za korpu prljavog veša, za djecu koja su možda malčice nemirna. Kriva je ona jer se njegova majka žalila da je malo neuredna. Kriva je jer nije ispunila sva ona njegova velika očekivanja. Ako se nije uspjela dotjerati onako kako je on očekivao, kriva je. Jeste, za sve je kriva. Nije on kriv, morao je udarati šakom o sto. Morao je mnogo puta i da lupi o zid pored njenog lica. Da, bio je natjeran i da povišenim tonom govori joj ružne riječi. Nije on takav, nije tako nikad ni pomislio, ali ona je bila kriva pa je baš tako reagovao. Ne zna otkud mu sve te riječi koje joj je tada rekao. Ne sjeća se da ih je čuo od svojih roditelja. Svi su oni fini, uglađeni. I njegovi rođaci, pa i jarani s kojima do kasno ostaje. Možda je to čuo od njenih. Ne može se sjetiti. Često se on ne sjeća nekih stvari. Poslije će reći da sve to ona izmišlja. Polazi njoj to od ruke. Sjeća se on njenih izmišljotina, nekih projekcija koje samo mogu biti plod njene bolesne mašte.

Kriva je. I kad nije, i kad nema nikakvog argumenta, on ga negdje iskopa. I šta je onda nejasno? Dugo je on to tolerisao, trebalo bi mu spomenik podići. Kako je ona naporna? Udario ju je. Nije to nikad mislio. Ne opravdava on to. Ali, eto, iznervirala ga je i ruka je sama krenula. Malo se zadržao s drugarima. To je sasvim normalno. Svi muškarci to rade. Mislila je da će se pravdati kad je u jutarnjim satima došao. Nema se on ni za šta i nikome da se pravda. On je svoj gazda. Otkud joj pravo da ga pita gdje je bio? Šta sve žensko u svojoj glavi umije da zamisli? I otkud sad ta priča o drugoj ženi? Ona zna nešto o parfemima! I to što mu prigovara da je popio, htio je. Muško je. I ko je sad kriv? On radi za porodicu. Ponekad bi i šefa udario kad bi mogao. Ona je kod kuće. Ne mora da urani niti da zakasni. Koji je to njen posao? Očisti, operi, popeglaj. Nešto skuhaj. Isprati djecu u školu. Nađi omiljeni kanal, lezi i gledaj. Pa, moraju ponekad gosti da dođu. Mora se ljude dočekati. Sve on kupi. Njen je posao malo pripremiti, servirati. Usisivač je nov kupio. Kad bi on imao toliko slobodnog vremena?! Ona sve to sluša i ne vjeruje svojim ušima.

Pita se ona gdje je onaj muškarac, pun nježnosti i topline kojeg je davno upoznala? Gdje je onaj s kojim je maštala o zajedničkom životu? Pita se ona gdje je nestala ljubav? Je li zaista ona kriva? Je li kriva što je svaki minut posvetila njemu, djeci? Je li kriva što želi da kuća odiše čistoćom, mirisima tople hrane? Je li kriva što želi da djeca budu uredna, čista? Što ih uči plemenitosti, toleranciji? Njemu i njegovima je uvijek prilazila s osmijehom.
Duga je bila ta noć. On je hrkao u spavaćoj sobi kao da se ništa nije dogodilo. A ona, shrvana od tuge, razočarenja, vukla se po dnevnoj. Nekoliko puta otvorila je vrata dječije sobe. Dva mala, nevina bića slatko su spavala. Netaknuta ljudskim nemarom, još daleko od svega onoga što ih čeka u životu. Pitala se kome da se požali? Socijalnoj službi? Tu je zaposlena prijateljica njegove majke. Ništa se neće popraviti, niko je neće razumjeti. On je ugledan građanin. Kritike će biti upućene njoj. Da kaže svojoj majci? Možda je ona podrži kad vidi crvenilo na licu. Tada okrenu glavu i duboko uzdahnu. Majka će joj reći da ćuti, da je i ona ćutala. Reći će joj da su muškarci takvi. Takav je bio i otac.

Duga i teška noć donijela je neko novo i za nju do tada nepoznato jutro. Ispratila je djecu u školu. Nasmijana, vedra, zaštićena od tjeskobne noći, odoše sa ruksacima na leđima. Obećaše joj da će biti dobri i pažljivi na nastavi. On je čekao kafu. Ljutnja se vidjela na njegovom licu. Prošla je pored njega. Već dugo nije išla tako uspravno, hrabro. Bila je ponosna na odluku koja se rodila prošle noći. Saopštila mu je da ga ostavlja. Nasmijao se. Kad je počela pakovati dječiju garderobu, počeo je vikati. Sve ono ružno što je vješto skrivao dugo vremena, izbilo je na površinu. Rekla mu je da će uspjeti, da će se snaći. Rekla mu je da ne može više. Za njega je ljubav samo mrtvo slovo na papiru. Nije željela da je zagrli. Pokrenula se i sve je tog trenutka postalo drugačije, druge boje je vidjela.

Neće odustati. Ovako bi trebale sve žene postupiti. Ne dozvoliti da ih maltretiraju, omalovažavaju. Žena treba da ima svoje „ja”. Žena je ličnost. Nije on to znao niti se ikad tako ponašao. Za njega je žena bila služavka. I kad ode, vjerovatno će ona biti kriva. Kriva što je otišla iz porodične kuće. Kriva jer je napustila muža. Kriva jer će se razvesti. Da, nažalost, tako će sredina o njoj misliti. A ona je odlazila s koferima u rukama, misleći kako je davno trebala otići. Možda je baš ona kriva jer je uvijek mislila da će se on promijeniti. Koračajući ulicom, osjetila je kako se blagi povjetarac igra s njenom maramom oko vrata. Tek tad je shvatila da se ta marama ne slaže s onim što je to jutro obukla. Ali, bilo joj je svejedno šta će drugi misliti. Njoj je bila simpatična. Osmjehnula se samoj sebi. Kako joj je nedostajalo njeno samopouzdanje! A vjetar, kao da ju je čuo, ponovo se poče igrati s njenom maramom.

Nermina Latić Ćehić

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *