Željka Avrić – pesme

BDENJE IZGUBLJENIH

otkako sam izgubio sebe
u pokušaju da budem
ne znam koji je vek i ko sam u njemu
ne znam kako sam i koliko ću dugo
zidovi igraju između dve vatre
podeljeni u teskobu i krik
tama udara u misli kao zvonik u slepo oko
krvotok zgusnut strepnjom
u očima gasnu sijalice
odavno ne pevam ne sanjam ne trajem
ne volim ništa osim samoće u sebi
ne čekam nikoga i niko me ne čeka
sam bez svetlosti i bez želja
pretvoren u ostatke
zaključan u sebi kao kazni
gde sam prestao da budem
i postao bivši


SONET SLIČNOME

Stani u stope, prisloni dlan uz dlan.
Pod kožu zađi, udahni duboko,
pa budi nemir i čedno bestidan,
kad u sebe pogledaš mojim okom.

Gde god da skrivaš se, obrisi moji
te obgrle, pa gladno, za tragom hodim.
Začetog, po svom me liku iskroji
neviđen brat, još u plodovoj vodi.

Koraka pun vidik. Daleko gledam…
U ogledalu mi odraz napukao;
pa se u tebi nemo ispovedam

a ti se, u mene, preobukao…
Šta smo? Kletva, usud? Čiji glasovi?
Falseti, basovi… srp i klasovi.


RASPEĆE

oprosti bože oprosti
što sam od krvi i kosti

što sam ono što jesam
gladan nemiran besan

listak čudesnog tkanja
od vetra svetlosti sanja

koji u krletki žića
čezne slobodu bića

uklet od radosti jada
između leta i pada

od prvog greha bezdna
do nevinosti zvezda

jagnje u vučjem krznu
što se postanjem drznu

da razapet sad i dovek
ostanem samo čovek

Željka Avrić

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *