NOĆ I TI
Noć i ti sedite na steni.
Jedno drugom rezbarite srca ćutnjom.
Kozijom stazom
sviraju koraci mesečara,
majke slepe štenadi.
Crne golubice,
oreoli naših senki
piju suze latice
rascvetane ruže
iz lovčeve lobanje.
Dečiji plač
prati Sunce
kad zoru povede.
Na raskršću kukuriče Đavo.
Ti i noć odlazite,
svako na svojoj zveri.
BESKUĆNIK SA GROBLJA
Stoji iznad glave pokojnika.
Pogled mu bdi nad plamenom velike sveće.
Sačekuje i ispraća pogrebne povorke.
Pridržava drhtavu braću, sinove, ćerke,
Niz čija se lica slivaju suze,
poslednji odrazi usnulih
u otvorenim kovčezima.
Gasi zadušna svetla u pesku crnog lonca,
ne bi li i nadolazeće voštanice
na tren sjajem procvetale
dok ne odu na pretop.
Kada sveštenik dođe,
dok se drugi krste,
lelujaju na molitvenoj melodiji,
on izlazi iz kapele
pali cigaru, osluškuje jecaje i krike,
pojanje neutešnih.
Jednog dana i oni će se ugasiti
i pored njihovog odra on će stati
pridržavaće im drhtave bližnje
do poslednjeg celiva
dok ne krenu put groba
na kolicima koja guraju
osušeni kopači rake.
Gledaće iznova i iznova
u iznenadne snegove i kiše,
u Sunce koje naglo grane
pa se iza oblaka skrije
kako to obično biva
nakon poslednjih oproštaja
kada svi odlaze
a on ostane
da sahrani dan
za stolom, sa grobarima
dočeka noć
uz smežurane pite,
gorko meso iz papirne kese,
od groba dublju
čašu rakije
od neba bistrije.
PEJZAŽ INSOMNIJE
U sobama gde ljudi ne sanjaju nikoga
vetar otvara prozore i vrata munji
da otkrije nagost obešenih nemira.
Sove razgrću trule krovove,
piskom zaustavljaju satove i
gase ulične sijalice.
Psi su pregrizli rešetke
od ljudskih rebara,
praćeni škrgutom odraza
sa crnih izloga grada
traže san u podzemnim vodama.